Pocetna Društvo Zanati koji izumiru

Zanati koji izumiru

1970
0
Podelite

Za Živomira Simeunovića čuli su svi Užičani. Ovaj poznati užički obućar iza sebe ima šezdeset dve godine radnog staža. Zahvaljujući majci, koja je volela ovo zanimanje, njegova
priča počinje još daleke 1952. godine, kada upisuje zanatsku školu. Rođen u jednom selu u Šumadiji, sa šesnaest godina odlazi u Aranđelovac, gde kako to obično biva, kod jednog starog majstora kreće da peče zanat.

Prekretnica u njegovom životu, dogodila se kada su u trećoj godini zanata, na đačkoj ekskurziji prema Sarajevu, svratili u Užice koje mu se na prvi pogled dopalo, pa je sinula ideja da bi mogao baš tu da služi vojsku, ne sluteći da će tako zaista i biti.

-Užice mi se dopalo kao mali grad. Učinilo mi se da su ljudi jako dobri. Svima sam govorio da bih voleo tu da služim vojsku. Posle dve godine, ta želja se i ispunila, pa sam i dobio vojnu poziv baš ovde. Dve godine sam služio vojsku, a pred kraj roka, upoznao sam sadašnju suprugu. Obećao sam joj brak i to se kroz godinu dana i ostvarilo- priča Živomir.

Uskoro, preko poznanstava, dobija posao u obućarskom servisu kao poslovođa, na kome je radio dve godine, ali zbog nepravdi odlučuje da ga napusti. U međuvremenu, želeo je da pomogne jednom bolesnom obućaru, koji ga ubrzo i zapošljava. Tu je radio šest godina, a nakon njegove smrti, kupuje lokal u kome radi i danas.

Nekada je Živomir pravio i sve vrste cipela po narudžbini, dok mu inspekcija nije nepravdeno propisala porez, koji je bio veći u odnosu na porez koji je plaćao za celu godinu. Tada odlučuje da prekine proizvodnju, iako se od toga moglo lepo zaraditi.

-U to vreme bilo je osam obućarskih radnji. Dvadeset učenika završilo je kod mene zanat, a mnogi od njih imaju sada zanatske radnje po celoj Srbiji. Neki od njih više nisu živi, a ja sam najduže tu- šali se na svoj račun Živomir.

Ipak, kaže da je ovaj zanat na izdisaju i da mladi ne žele da se bave ovim zanimanjem. Tu je i problem kineske industrije, gde se više i ne isplati popravljati jeftinu i nekvalitetnu obuću.  Kako kaže, kineska obuća se pravi od najlošijih i najjeftinijih materijala, ali ljudi je uzimaju, jer je jeftina i takvu obuću ne vredi popravljati.

-Više nema kvalitetne, italijanske obuće. Nažalost, onaj sloj ljudi koji je i nosi, oni ne popravljaju, već bacaju. Ono što nas izvlači u radu su patike, njih najviše popravljamo- iskren je ovaj obućar.

Živomirova radnja pretrpana je starom obućom, po koju mušterije mesecima nisu došle. On kaže da se često dešava da ljudi ne dođu po obuću mesec, dva, kao i da neki obućari zahtevaju
da se plati unapred, ali da to u Užicu nije opstalo.

Danas je sve modernizovano, pa i ovaj posao. Prema njegovim rečima, nekada je trebalo više vremena i da se nauči zanat, ali i za samu popravku ili proizvodnju obuće. Svaka faza rada od
fircanja do postavljanja đona i štikle, radila se pojedinačno. Danas se samo nalepi i posao se obavi mnogo brže. Sada su dovoljne do dve godine da se ispeče zanat.

U Užicu trenutno rade tri obućara.

Prema rečima našeg sagovornika, ovaj zanat će uskoro izumreti, jer interesovanja, a ni perspektive nema.

-Mnogo posla, a malo para- kaže Živomir.

Ovog obućara u poslu je nasledio mlađi sin, koji zajedno s njim i još jednim radnikom, svakodnevno popravlja obuću sugrađanima.

-Potražnje ima možda za drugim majstorima, kao što su električari i automehaničari, ali za ovu profesiju teško. U celoj Srbiji nema zainteresovanih. Niko neće da uči ovaj zanat -zaključuje Živomir.

Kada se osvrne na svoj život, Živomir kaže da bi ponovo izabrao baš ovu profesiju jer se za nju opredelio iz ljubavi i da je srećan svaki put kada uđe u svoju radnju.