Pocetna Društvo Deceniju i po na „Galebu“

Deceniju i po na „Galebu“

1800
0
Podelite

Od brojnih putovanja na kojima je 15 godina bio kao član posade na brodu „Galeb“, Milan Tomanović, pomorski starešina u penziji, posebno se seća jednog od prvih, koje je počelo 14. februara, a završeno 26. aprila 1961. godine.

Ovo putovanje je Josip Broz Tito, tvorac i jedan od osnivača pokreta nesvrstanosti, organizovao u intenzivnoj pripremi za Prvu konferenciju nesvrstanih zemalja koja je održana u Beogradu iste godine, 1961. od 1. do 6. septembra. Tokom tog putovanja „Galebom“ koga su pratili razarači „Split“, „Kotor“ i „Pula“ i brod trgovačke mornarice „Lovćen“, Tito je posetio zemlje zapadne i severne Afrike: Ganu, Togo, Liberiju, Gvineju, Mali, Maroko, Tunis i UAR. Ruta je bila:Split-Tema-Monrovija-Konakri-Kazablanka-Tunis-Susa-Aleksandrija-Pula. Pređen je put od 10.837 Nm. Tada je Tomanović, kao član posade na „Galebu“, kako kaže, bio jedini Užičanin, mada ih je bilo još na razaračima. Posle 20 godina od putovanja, Milan Tomanović priredio je tekst sećanja na te dane koji je objavljen u tadašnjem listu za mornare i vojnike, „Čuvar Jadrana“, a sada, posle 60 godina, deo sećanja deli sa čitaocima našeg nedeljnika „Vesti“.

Milan Tomanović, rođen je 1940. godine na Tatincu u Užicu gde je završio osnovnu školu. Srednju vojnu pomorsku školu završio je u Divuljama kod Splita. Po završetku škole, kao najbolji pitomac, dobija službu u Novom Sadu u Rečnoj flotili, ali posle samo četiri meseca, 1960. godine, počinje da radi na „Galeb“-u, školskom brodu Jugoslovenske ratne mornarice koji je koristio Josip Broz Tito na svojim putovanjima. Tomanović je na „Galeb“-u radio do 1975. godine.

Kada je „Galeb“ isplovio iz Splita na ovo istorijsko putovanje 14. februara 1961. godine, po rečima Tomanovića, bio je lep i sunčan dana, a ispratile su ga desetine hiljada građana. Inače, i u svim lukama gde je brod uplovljavao i pristajao, Titu i članovima njegove delegacije odavane su najviše državne počasti, a članovi posade družili su se sa lokalnim stanovništvom, kolegama iz zemalja domaćina, nadmetali se u sportskim takmičenjima i učestvovali u kulturno-umetničkim događajima. Posade na brodovima uglavnom su činili mladi ljudi, mnogima je to bilo i prvo putovanje u pratnji Jospi Broza Tita i van Jadranskog mora pa su nastojali da teoriju koju su savladali u vojnim školama i akademijama upotpune sa što većom i raznovrsnijom praksom. Tomanović ističe:

-Iako smo bili srećni i zadovoljni za svo vreme boravka u inostranstvu sa drugom Titom, povratak u domovinu činio nam je posebnu radost i mnogima je taj 26. april 1961. godine ostao u nezaboravnom sećanju. Tito je tog dana priredio prijem na Brionima i tada smo se uverili u njegovu neposrednost i gostoljubivost. Evo, ove godine je 60 godina od tog putovanja- kaže Tomanović i ističe da su tada svi dobili nagradno odsustvo od 15, a poslužioci kotlova od 20 dana, za uspešno obavljen zadatak.
-Tokom odsustva, svi smo prepričavali utiske sa ovog divnog putovanja. Bili smo ponosni što smo baš mi ti koji smo u misiji mira koja će ući u istoriju.

Po rečima Tomanovića, malo se, inače, zna da je Užičana bilo dosta u Jugoslovenskoj ratnoj mornarici, najmanje preko tridesetak.

-Iako nismo bili ukrcani na brodovima koji su bili u Titovoj pratnji, ukrcavali su nas pred važne vežbe ili zadatke sa Titom, jer smo bili stručni u svojim specijalnostima (navigatori, telegrafisti, sanitetlije, motoristi), vredni, disciplinovani i poverljivi, posedovali smo baš sve ono što se zahtevalo od starešine i mornara u Titovoj neposrednoj blizini. Sve to smo doneli sa sobom iz svojih porodica, od svojih roditelja, iz ovog užičkog podneblja u vojne škole i vojne akademije. Gledajući na to i onda i sada sa dugogodišnje distance Užičani mogu biti ponosni na nas kao što smo i mi uvek bili ponosni što smo Užičani- ističe Milan Tomanović i dodaje:

-Mnogi od nas su sklopili brakove ne gledajući ni na veru niti na nacionalnost, već smo se kao i naši preci vodili srcem i osećanjima sa kim možemo kućiti i odgajati decu. A decu smo odgajali u slozi i ljubavi nastojeći da im uz školovanje dajemo i dopunske zadatke, muziku, folklor, sport. Možda ćete se iznenaditi, ali deca nas Užičana, bili su vrsni plivači pa su pojedini bili reprezentativci i rekorderi, a Miloš Milošević, čiji je otac iz našeg kraja, bio je i svetski prvak u plivanju. Većina ove naše omladine završila je za doktore, profesore, inženjere i zasnovali su svoje porodice. Tako smo i mi mornari, njihovi roditelji, ponosni na njih, a zhvalni svojim suprugama ( Dalmatinkama, Slovenkama, Mađaricama, Srpkinjama, Italijankama) što su ponele veći deo brige u njihovom odgoju dok smo mi plovili i često bili odsutni-priča Tomanović i napominje da je većina pomoraca sačuvala brakove, ali za decu je drugačije. Otišli su svojim putem, mnogi žive širom bivše Jugoslavije, mnogi su otišli u inostranstvo.

-Sada, mi u poznim godinama, kao i sam što sam, kontaktiramo sa unucima i praunucima telofonima, mejlovima i drugim modernim vezama i evociramo uspomene iz svojih mladih dana- kaže Tomanović koji je, kada je otišao u penziju, vratio u rodni kraj.