Pocetna Kultura Dragan Vilić: Trag za budućnost

Dragan Vilić: Trag za budućnost

407
0
Podelite

Pokušavam ostaviti trag u budućnosti. Ako uspem, moj duh će biti zadovoljan u nekoj budućoj percepciji i vremenskoj jedinici, a ako ne uspem, neću biti razočaran jer sam pokušao, kaže za „Vesti“ književnik Dragan Vilić

U Gradskom kulturnom centru nedavno je održana promocija Vašeg bogatog i raznovrsnog književnog rada. Do sada ste objavili više zbirki poezije, romana, nekoliko knjiga pripovedaka, priča, zapisa, kratkih priča. Pisali ste i religijske eseje, drame, komedije. Kada se osvrnete na sve protekle godine, da li ste zadovoljni, da li je to ono što ste želeli da postignete?

– Zahvaljujem se što ste mi omogućili da se putem ovog intervjua predstavim Užicu, gradu u kome sada živim i Užičanima. Uspešnu promociju moje književnosti imao sam 16. marta u Gradskom kulturnom centru. Ovim putem se zahvaljujem svima koji su pomogli da se promocija održi: organizatorima promocije, svim učesnicima u promociji, kao i užičkim medijima, koji su mnogo doprineli da promocija bude uspešna. Da. Do sada sam objavio sedamnaest knjiga i potpuno sam zadovoljan onim što sam u kratkoći burnoga života uspeo da uradim na književnom planu.

Da li ste na početku imali nagoveštaja da ćete ceo život koračati putem književnog stvaranja?

– Da budem iskren, nisam imao tu intuiciju, jer začetak moga pisanja, davnih devedesetih, prošlog veka, bio je obeležen mišlju velikana Selomovića u kojoj on kaže da piše bez ikakve namjere i ikakve potrebe. Tako je i dan danas… Često se osećam kao naš velikan Nikola Tesla i mislim da ljudima samo pokušavam da prenesem neke spoznaje koje dolaze iz dubine Kosmosa. Čini mi se i verujem u to – da ja ne biram puteve, nego da su oni odabrali mene sa nadom da ispunim ovozemaljski zadatak koji je postavljen pred mene, a da ni ne znam zašto. Osnovni cilj svakog čoveka bi trebalo da bude – oslobađanje od patnje i utiranje puta u nirvanu i istinsku duhovnost kroz spoznaju i meditaciju, ili kako nam to Hristos nalaže kroz traženje pravog puta i kroz molitve…

Koji su stubovi na kojima gradite Vaš književni rad i zašto?

– Osnovni smisao moga pisanja je pokušaj predstavljanja istine ljudima (ili bar onoga što smatram u svome sokratovskom neznanju da je istina), čovečanstvu kroz nauk koji spoznah iz usmene predaje, iz iskustva i iz pisane reči, spoznaje koju doživeh kroz: intuiciju, emocije, duhovnost, učenje i buntovništvo. Ovo zadnje ističem kao najbitniji faktor, jer bez buntovništva i želje za napretkom čovečanstva svaki pokušaj, bilo kog pesnika ili pisca, osuđen je na promašaj i zadovoljenje ega, što je poraz ne smo za onoga koji piše nego i za čitaoca.

Vaš životni put je veoma komleksan. Kada vam je bilo najteže, a kada ste bili najsrećniji?

– Jeste. Moj život je bio jako složen. Rekao bih komplikovan, ali sam zadovoljan sa njim. Prošao sam nekoliko egzodusa od rođenja do danas. Prvi se desio kada sam imao samo tri godine, kada su me majka i otac, idući „trbuhom za kruhom“, iz Gacka doneli u Sarajevo, gde sam proživeo dečije doba, mladost, školovao se, radio, ostvario se kroz porodicu i pomislio da sam uspeo da stabilizujem život i da sam na putu ka spoznaji šta je to život. Zabluda je brzo raskrinkana kada je bukno rat u BiH i kada smo moja porodica, supruga, dvoje maloletne dece i ja morli da bežimo iz Sarajeva… Došao je rat, koji nas nije mimoišao i koji smo preživeli snagom Promisli, koja nas je čuvala u tim teškim, za sirotinju besmislenim vremenama… Taj ratni period smatram za najteži deo moga života. Ne! Nije me bilo strah težine koju rat nosi sa sobom za mene, ali sam svaki delić sekunde strepeo nad životima svoje dece, druge dece koja su bila izložena ratnim dejstvima i nevinih ljudi koji su ne svojom zaslugom uvučeni u besmislenost ratnih sukoba, besmislenih za nas male ljude, besmislenih i pogibeljnih, za razliku od onih koji su organizovali još jednu prljavštinu u istorijskom nizu baruštine kojom nemilosrdno i beskrupulozno vladaju, koji u ratu imaju neki smisao koji je samo njima poznat, a nama malim ljudima je nedokučiv, kao što je nedokučiv i smisao života i smrti…

Da li su i koliko određene životne situacije uticale na Vaš književni rad? Ima li u Vašim delima šta autobiografskog?

– Svakako da ima. Mislim da svaki književnik u svojim delima, kroz razne likove, predstavlja i sopstvenu ličnost, svoj karakter, svoja osećanja, svoja razmišljanja, opservacije i vizije čovečanstva, ovozemaljskog života, viziju Kosmosa, kroz spoznaju onoga što Šopenhauer naziva predstavom, a Spinoza iluzijom, u šta unosi segmente svoje ličnosti, emocija, razmišljanja, pa i genetske vrednosti upisane kroz živote svojih predaka, prošlih generacija, ali i kroz vizije koje pisac maštom, snovima, intuicijom može da nazre i dohvati iz budućnosti i stavi pred čitaoca…

Počeli ste, ako se ne varam, pisanjem poezije. Kom književnom obliku se uvek rado vraćate, gde se najkomotnije osećate?

– Mogu Vam reći da je taj proces sazrevanja u mojoj književnosti bio dugotrajan, iscrpan, potpuno neplaniran i da me Sila terala da tvorim dela koja su ostvarena sa nekim čudnim, zagonetnim, mističnim entuzijazmom, koji skoro da je bio nekontrolisan od mojih: misli, duše, duha, emocija, pa ipak se, na neki način, iz teze i antiteze, izrodio u jednu nedefinisanu sintezu u kojoj dominira spontanost, tako da se nikada ne vraćam unazad, nego idem napred vođen tom Silom, koja me ponekad baca u carstvo inspirativne poetike, a ponekad u misaonu prozu. To je nešto što ja ne mogu da kontrolišem, a ni ne želim, jer smatram da je spontanost najbolji i najiskreniji način pisanja. Pokušavam ostaviti trag u budućnosti. Ako uspem, moj duh će biti zadovoljan u nekoj budućoj percepciji i vremenskoj jedinici, a ako ne uspem, neću biti razočaran jer sam pokušao.

Šta Vas je podsticalo da istrajete u književnom radu?

– Podsticalo me mnogo toga, a prvenstveno čitanje mnogih knjiga, učenje i nepresušna želja za sticanjem znanja. Tako je i dan danas i ne želim da se išta tu menja…

Dve decenije živeli ste u Americi. Šta je obeležilo te godine?

– Da. Te dve decenije, pored radosti putovanja Amerikom, upoznavanja drugih ljudi, obeležio je rad, borba za egzistenciju porodice, borba za školovanje i uzdizanje moje dece, čiji uspeh sam sa zadovoljstvom posmatrao i koji mi je davao snagu da izdržim na tom pregalačkom putu, kao i čitanje hiljada knjiga, pisanje…

Zašto ste se vratili na Balkan i u Srbiju?

– Supruga i ja smo pomogli deci, naučili ih da budu dobri i poštovani ljudi, penzionisali se i vratili smo se na Balkan da bismo završli višedecenijski egzodus i posvetili se životu među svojim narodom.

Odlučili ste da živite u Užicu. Zašto?

– Dva su razloga za to. Prvi je da ja ne biram puteve kroz život, nego oni biraju mene, a drugi je strastvena želja da život završim među svojim Erama, jer sam rođen u Hercegovini, a Užice je puno Era, i želja kojom se ciklus egzodusa (nadam se) završava.

Veoma ste aktivni u udruženjima i književnim klubovima. Da li ćete u tom smislu biti aktivni i ovde, u Užicu?

– Naravno. Moje predstavljanje na TV5, Užice, promocija pre par dana, samo su početak moga učešća u kulturi Užica. Planovi su da se to nastavi u kontinuitetu i ubuduće ću reprezentovati Užice kao grad u kojem živim i u kome stvaram.

Zašto je važno da pisac bude i aktivan u svojim udruženjima i klubovima?

– Po meni je ta aktivnost najvažnija zbog druženja sa kolegama, razmene iskustva, usavršavanja i sticanja novog znanja.

Kada možemo očekivati novo delo i šta će to biti?

– Novo delo je ostvareno pre nekoliko dana, a štampano je u Izdavačkoj kući SVEN u Nišu. Radi se o zajedničkoj prepisci između moje koleginice po peru, prijateljice, Anđe G. Šušić i mene. Stvorena je nova knjiga kroz dvogodišnje dopisivanje, koja se zove Korespondencija duha i uma, knjiga u kojoj čitalac može naći različite teme; od najobičnijih životnih prepiski, do pokušaja analiziranja: istorije, psihologije, filozofije. Jedna jako kompleksna knjiga, napisana u A5 formatu na više od 300 stranica. Ona je zapis dva životna iskustva i dva različita puta, koja su se ukrstila u zrelom dobu našeg postojanja i sinteza su života, koji preživesmo i proživesmo, a da do pre par godina nismo ni znali jedno za drugo da postojimo. „Čudni su Božiji putevi!“ Čudni zar ne?! Uskoro će ta knjiga biti predstvljena Užicu, ali i u drugim gradovima u Srbiji i u Republici Srpskoj. Hvala Vam!