Pocetna Društvo Materijal se ne može naplatiti, ruke su tu glavne

Materijal se ne može naplatiti, ruke su tu glavne

2870
0
Podelite

Nekada bubnjar muzičkih grupa „Feniks“, „Kilo i po“ i „Plavi ansambl“, a sada ponosni vlasnik zanatske radionice, odnosno, firme za izradu unikatnih voblera „Mato Lures“ na Zlatiboru. Muzikom se i dalje bavi aktivno u lokalnom bendu „The Highlanders“, dok je istovremeno svoju drugu strast- prema ribolovu i prirodi pretvorio u zanatsku radionicu.

Dragoljub Zumberović, poznatiji kao „Mato“, već preko 40 godina bavi se izradom unikatnih varalica za ribu koje stižu i do daleke Rusije. Jedan je od prvih na našim prostorima koji se bavi ovim poslom, a do sada je izradio preko 50.000 unikatnih varalica. Na njegove voblere upacene su ribe do preko 50 kilograma širom sveta.

Ljubav prema prirodi, kao i blizina čistih i lepih reka koje nas okružuju poput Drine i Đetinje navele su ga da počne da se interesuje za sportski ribolov. Zahvaljujući muzici i svirkama, Mato je u mladosti često putovao po evropskim gradovima gde je svoje turneje koristio da uvek kupi po neku varalicu. Pošto su u to vreme varalice bile jako skupe i nisu se mogle naći u našoj zemlji, 80-ih godina dolazi na ideju da sam pokuša da ih izrađuje. Prvo ih je pravio za prijatelje, a onda odlučuje da osnuje sopstvenu firmu, koja traje već preko 40 godina. U poslu mu pomaže sin, a zajedno su tandem koji pobeđuje.

Kada su u pitanju materijali od koji se varalice najčešće prave, naglašava da ih najviše pravi od drveta i to domaćeg- topole. Od drveta se još koristi afričko drvo „balza“, koje je jako meko i lako i „samba“, a oba su dostupna u Srbiji.

-Najviše koristim topolu, zato što je tvrđa i kvalitetnija i samim tim je s njom najteže raditi. To su osnovni materijali. Posle se koriste olovna otežanja, žica i armatura koja prolazi kroz varalicu. Za varalicu je važna i zaštita i impregnacija jer se bacaju u vodu. Ako se koriste fabrički lakovi varalice kraće traju, dok mi sami pravimo sopstvene lakove. Kada su u pitanju farbe ne postoji ograničenje. Mogu da se farbaju temperama, akrilnim ili vodenim bojama, nitro farbom…U suštini svaka na kraju bude različita i sve su unikati. Takođe, svaka od njih, pre nego se proda mora da prođe test na vodi i potrebno je da radi kao živa riba- dodaje Mato.

Mato objašnjava da od toga kakva je voda zavisi koju vrstu varalice će koristiti, da li jarkih ili neutralnih boja. U bistrim vodama kakve su naše, ima dosta riba grabljivica kao što su: razne vrste pastrmke, som, smuđ, štuke, pa se za njih prave varalice koje ih imitiraju i neutralnijih su boja.

-Varalice se prave po uzoru i na krkuše, peš, klen, lipljan. U zamućenim, zagasitim, ravničarskim vodama koriste se jarke boje poput: plave, narandžaste, fluorescentno zelene i slično. Postoje tu i razne veličine. Standardni modeli su od tri do 23, 24 centimetra, ali gornja granica u suštini ne postoji. Neki ljudi vole da imaju izložbene primerke. Rade se u jednodelnim, dvodelnim i trodelnim modelima. Teško je reći koliko je potrebno vremena da se napravi jedan vobler, zavisi od ukrašavanja, boja, ali u proseku dnevno mogu tri do pet komada. Lepo se može zaraditi, ali se mnogo i radi. Koliko vredi, to ne može da se naplati – iskren je ovaj ribolovac.

Poseban doživljaj koji pamti mu je prošlogodišnji odlazak u Sibir gde je kod ruskih kolega ribolovaca, bio gost u ekspediciji. Kaže da je neverovatno koliko su u Rusiji oprezni kada je u pitanju očuvanje prirode, divljine i reka…Rusi su savesni, kao i Slovenci, čuvaju i brinu se o ribi i svemu onome što predstavlja izvor naših života.

-Kod njih ne postoji uzimanje ribe, osim u slučaju da nemate šta da jedete u  ekspediciji. Posebno je zabranjeno lovnjenje vrsta ribe tajmen, koja je slična našoj mladici. Oni se bave isključivo sportskim ribolovom. Slična situacija je i u Sloveniji, koju često posećujem. Tamo skoro svako društvo ima ribogojilište, gde prema zakonu 70% od svake prodate dozvole ide za poribljavanje voda. Kod nas je to nezamislivo- objašnjava Mato.

Iako smo još daleko od ponašanja kolega u Rusiji i Sloveniji, on naglašava da nije sve tako crno.

-U poslednjih desetak do petnaest godina, omladina koja se bavi ribolovom bar ovde u Užicu, jako je edukovana i dobro se ponaša. Poštuju sva pravila ribolova i to je svetlo na kraju tunela- zaključuje naš sagovornik.

Užička škola

„Užička škola voblera“, nezvanično je udruženje koje postoji u Užicu i koje broji oko 50 ljudi koji se takođe bave pravljenjem unikanih varalica. Svi rade odlično, a mnogi od njih ispekli su zanat baš kod ovog majstora.