Pocetna Društvo Priznanje je i kad građani pamte

Priznanje je i kad građani pamte

2294
0
Podelite

Užičanka Dragica Jevtović svoju profesionalnu karijeru u Policijskoj upravi Užice gradila je stepenicu po stepenicu. Kada je 2010. godine postavljena za načelnika Policijske uprave bila je prva žena u istoriji srpske policije na tako odgovornom mestu. Taj posao obavljala je više od šest godina, a zatim je dve godine do odlaska u penziju radila u Direkciji policije MUP-a u Beogradu. Građani pamte dok je bila načelnik Policijske uprave u Užicu da su formirane dve institucije regionalnog karaktera i to Forenzički centar i Regionalni centar granične policije je dobio svoj objekat, a ostao je upamćen i period saniranja šteta od poplava i požara, učešće u izgradnji vodovoda sa Sušičkih vrela, pomoć u sanaciji objekata oštećenih zemljotresom u Kraljevu. Za „Vesti“ govori o gradskom priznanju, saradnji sa građanima, Udruženju Užičana u Beogradu, ali i čime se sada bavi i kako provodi vreme u penziji

Nedavno ste za Dan grada Užica dobili plaketu za rezultate ostvarene u dužem vremenskom periodu. Šta vam ovo priznanje znači?

Plaketa koju sam dobila od Grada Užica jeste meni dodeljena, ali za sve što sam radila ponosim se i timom mojih saradnika. I u svakoj drugoj situaciji bili bismo na vrhu kao Policijska uprava Užice. Kada čovek sagleda period dok je bio radno aktivan dajući doprinos našem društvu i Srbiji da budu razvijeniji, ali i kada više nije u službi, a neko se toga seti, onda to ima posebnu težinu. Osim očuvanja bezbednosti građana i očuvanja imovine građana, odnosno obavljanja policijskih poslova u cilju ostvarivanja bezbedne zaštite života, prava i sloboda građana, zaštite imovine, kao i podrške vladavini prava, što je osnovni zadatak policije, posmatramo i ono što je van toga urađeno. Kaže se jednom policajac, uvek policajac, tako da taj period rada ne može da ostane iza nas. Uvek je prijatno kada se prepozna da je neko nešto uradio i da to nije zaboravljeno, odnosno da iza sebe ima dela koja traju. Podsetiću, da je u tom periodu direktor policije bio Milorad Veljović i da smo za vreme dok sam bila načelnik Policijske uprave Užice poslednjih pet godina bili među prvih pet Policijskih uprava po bezbednosti u Srbiji. To nisam mogla sama da uradim već zajedno sa timom mojih saradnika i kolega. Doprineli smo zajedno da bezbednost građana na području ove Policijske uprave bude na znatno višem nivou. Kada mi je ove godine dodeljeno priznanje za Dan grada setila sam se šta smo još uradili pokrivajući ovo veliko područje sa više policijskih stanica.

Navešću da je Forenzički centar kruna mog rada i da to daje sigurnost građanima i policiji da će znatno brže da dođu do dokaza i veštačenja tragova koji se nađu na licu mesta. Urađena je nadogradnja petog sprata Policijske uprave Užice, adaptirani su prostori u policijskim stanicama u Kosjeriću, Bajinoj Bašti, Čajetini da bi građanima izašli u susret da ne čekaju u redovima kada imaju potrebu da završe neke poslove vezano za Ministarstvo unutrašnjih poslova.Obezbeđen je i prostor u okviru kasarne za Regionalni centar granične policije u Užicu. Dve institucije regionalnog karaktera i to Forenzički centar i Regionalni centar granične policije prema Bosni i Hercegovini formirane su i ostaju u našem gradu zahvaljujući Ministarstvu unutrašnjih poslova i Policijskoj upravi Užice. U tom periodu obezbeđen je i plac za policijsku ispostavu i za vatrogasni dom na Zlatiboru. Zadovoljstvo je videti da se gradi objekat za policijsku ispostavu jer je nastavljeno na temeljima onoga što je prethodno započeto.

Koji biste period u svojoj profesionalnoj karijeri posebno izdvojili?

U Ministarstvu unutrašnjih poslova bila sam od 1985. do 2018. godine kada sam otišla u penziju. Meni se verovatno kao malo kome pogotovu u ovom vremenu ostvarila želja da mogu da radim ono što sam volela, da radim u MUP-u i da budem na usluzi građanima. Sada ne bih mogla da izdvojim neki period, jednostavno išla sam stepenicu po stepenicu iz jedne službe u drugu, sa izvršilačkog radnog mesta do rukovodećeg i do načelnika Policijske uprave. Svaki period ima neku svoju draž, a naše službe u kojima sam radila uvek su bile prve. Mojim dolaskom su neke i formirane kao na primer informatika, gde se informatika odvojila u posebnu liniju rada od analitike i formiran je odsek, a sada je odeljenje odnosno centar za region. Ostaje poslednji period kada sam bila u Direkciji policije i na tim poslovima i radnim zadacima na kojima sam bila raspoređena u kabinetu direktora policije dala sam doprinos da bezbednost u celoj Srbiji bude propraćena na adekvatan način.

Kada ste izabrani za načelnika Policijske uprave u Užicu, bili ste prva žena na toj odgovornoj poziciji. Čega se sada sećate?

Imenovanje je bilo neočekivano i za mene, da neko razmišlja kako žena može da bude na tom mestu. Za 200 godina postojanja policije u Srbiji nijednom žena nije bila na tako odgovornoj poziciji. Bio je to veliki izazov, ali i mnogo veća odgovornost i obaveza jer sa mojim radom je cenjen i rad svake druge žene. Smatram da sam u tom periodu pokazala da žene mogu da budu i na tako odgovornim mestima i da daju adekvatne rezultate.To se u svakoj godini kroz statistiku videlo i prosto bio je ponos mog tima i mene da smo u tom periodu tako radili.

Nikada ne mogu zaboraviti saradnju sa meštanima tokom poplava i požara, prikupljanje pomoći, zatim našu ličnu pomoć kada je bio zemljotres u Kraljevu, izgradnja užičkog vodovoda sa Sušice. Među prvima su radnici Policijske uprave Užice radili na sanaciji objekata koji su bili skloni padu, zatim tokom poplava u Bajinoj Bašti, Kosjeriću, Požegi…Ne samo u profesionalnom delu, nego i ljudski smo izašli u susret svim meštanima da im obezbedimo minimalne uslove dok ne prođe nepogoda.

Šta smatrate svojim uspehom u tom periodu, a šta neuspehom?

Kada prođe neki vremenski period, sve ono što je bilo teško, što smo tada osećali da je moglo biti bolje urađeno, sagledamo da je to bilo zakonito i profesionalno, a što je najbitnije u našem poslu, onda vidimo da to i nije neuspeh, već su date okolnosti i situacija zahtevale da se moralo tako postupiti. Sa druge strane nikada ne mogu zaboraviti saradnju sa meštanima tokom poplava i požara., zemljotresa u Kraljevu. Uspeh je i to što sada doživljavam od građana kada me sretnu na ulici, to je ono što najviše godi, jer iako ih ne poznajem oni se sećaju tog perioda. Zaustave me da mi kažu da su bili ponosni što su imali ženu za načelnika Policijske uprave, koja je rukovodila sa više od hiljadu ljudi.

U tom periodu bili ste dostupni na brojnim događajima, pamtimo i odličnu saradnju sa medijima. Da li biste neki detalj izdvojili?

Dok sam se školovala za poziv koji sam obavljala, sećam se iskusnih operativaca koji su nam bili mentori i koji su isticali upravo saradnju sa građanima i medijima. I danas pamtim reči svojih profesora da mi bez medija ne možemo da se približimo građanima, niti da im pokažemo koliko mi ulažemo kao Ministarstvo i Policijska uprava, službenici, kao i moj tim, da im izađemo u susret da bi bili zadovoljni jer smo mi u njihovoj službi. To jedino može zahvaljujući medijima jer ta saradnja proizilazi iz onog što hoćemo da prezentujemo i šta smo postigli. Ali i da ukažemo na pojave u društvu koje štete deci, građanima da bismo preventivno reagovali. Građani su taj naš rad prepoznali i adekvatno nagrađivali. Mi moramo da budemo profesionalni i da kada dajemo neku informaciju kažemo onoliko koliko treba, da ne ugrozimo nikoga, da ne ugrozimo istragu, ako smo na nekom tragu, ali i da sa našom informacijom građani budu upozoreni sa događajima na terenu.

Poslednjih godina aktivno učestvujete u radu Udruženja Užičana u Beogradu. Koje su aktivnosti najznačajnije?

Udruženje Užičana u Beogradu je jedno od najstarijih zavičajnih udruženja, koje će 2023.godine obeležiti 100 godina postojanja. Kroz razne odbore pokušavamo da održimo tu vezu sa Užicem i Zlatiborskim okrugom. Cilj nam je da budemo neka oaza za sve iz ovog kraja koji dođu u Beograd. U Udruženju Užičana sam predsednik Skupštine i član odbora za kulturu. Primera radi, omogućili smo da mnogi naši književnici iz ovog kraja imaju promociju knjiga na raznim mestima u prestonici. Sav naš rad u Udruženju je volonterski i to daje još veću draž, da bez ikakvog interesa ta veza bude čvršća sa zavičajem.

Da li su Užičani dovoljno povezani u Beogradu, zatim sa Užicem i šta po vašoj oceni treba uraditi u narednom periodu?

Na primeru Udruženja ta veza bi mogla da bude još jača kao i međusobna povezanost u Beogradu. Poslednje dve godine zbog pandemije koronavirusa naš rad se odvija kroz telefonske kontakte, ali doći će bolje vreme. U planu nam je da pružamo pomoć i kroz druge oblike kao što su nalaženje i preporuke za smeštaj naših studenata, kao dostupnost našim sugrađanima pozorištima, bibliotekama, ordinacijama sa kojim imamo povoljne sklopljene ugovore.

Na izložbama smo imali priliku i da vidimo vaše neobične radove. Šta izaziva najveću pažnju, a šta najviše volite da radite?

I dok sam radila u MUP-u, tokom obeležavanja dana Ministarstva unutrašnjih poslova imali smo razne izložbe na kojima smo mogli da pokažemo građanima da nismo samo u uniformi već da imamo različita interesovanja i talente. U tom periodu moj rad bio je crtanje na staklu, a sada me više privlači dekupaž. Ali ne na uobičajenim predmetima i delovima nameštaja, već da povežem tradiciju našeg kraja tako što to radim na paljkama i na piroćanima, odnosno opancima.Opanak je simbol sigurnosti, a cveće i priroda su nešto što je život. Da opanak ne bude crn i sumoran dala sam mu dušu ukrašavajući ga cvećem. Nekoliko eksponata jedna delegacija poklonila je i u Ruskoj Federaciji.

Kako sada provodite vreme, čemu ste najviše posvećeni i da li iz policije može da se ode u penziju?

Sada je neki period kada čovek mirnije razmišlja, porodične obaveze su ušle takođe u mirnije tokove. Najveća moja dragocenost i posvećenost je mom unuku. On mi daje inspiraciju i elan da se i dalje osećam kao u periodu dok sam radila. Nikada ni ja, kao ni oni koji su voleli svoj posao ne možemo da kažemo da smo se udaljili od policije.Uvek ostane neki detalj koji nas vezuje za tu službu. I to ostaje u srcu.