Pocetna Kultura Tarih sa Kasapčića mosta

Tarih sa Kasapčića mosta

726
0
Podelite

Godine 1946. tek osnovanom Narodnom muzeju u Užicu vodeničar Drago Petrović predao je, kako je u Ulaznu knjigu Muzeja upisano, sledeći predmet: „Kamena ploča sa turskim natpisom sa srušenog starog mosta Đetinje. Izlomljena prilikom eksplozije.“ Ploča je jedan od retkih sačuvanih ostataka monumentalne arhitekture turskog Užica

Evlija Čelebija, turski putopisac, posetivši Užice 1664. godine, tada trgovačko-zanatsku varoš sa većinskim muslimanskim stanovništvom, nazvao ga je šeherom (veći grad). Nabrajajući gradske znamenitosti, on piše i o Kasapčića mostu, koji je spajao Megdan, koji je i tada bio trgovačko-stambena četvrt, i Međaj, u kojem se nalazila musala (otvoreni prostor u kojem muslimani klanjaju bajramsku molitvu).

Nakon iseljavanja Turaka iz Užica u Bosnu 1862. godine, u naletu osvete, ali i pohlepe za dobro pozicioniranim imanjima džamija i drugih turskih zadužbina i zdanja, Srbi su razorili gotovo sve što je bilo tursko (uključujući i groblja), o čemu je ubedljivo svedočio Miladin Radović u svom „Samoukom rukopisu“. Đulića i Kasapčića ćuprija –kameni mostovi iz turskog doba – bile su među retkim monumentalnim građevinama sačuvanim u procesu transformacije Užica iz orijentalne u evropejsku varoš, nakon izrade prvog urbanističkog plana grada 1863. godine.

Osmanlije su bile vešti mostograditelji, oslonjeni na rimsku i vizantijsku tradiciju. Neimari ćuprija su u klasičnom periodu osmanske arhitekture (od druge polovine 15. do početka 18. veka) podigli brojne mostove koji su se, uz monumentalnost i smelost zamisli, odlikovali i prefinjenim odnosom proporcija i dekoracijom. Takav je bio i Kasapčića most, zadužbina Mehmed-bega Kasapčića iz 1627/`28. godine. Počivao je na pet lukova, postavljenih na masivne zidane stupce. Svedena profilacija, ritam lukova i prelom parapeta činili su ovaj most skladnim. Sličnih mostova bilo je i u drugim delovima Carstva, uz manje ili veće razlike u konstrukciji. Približno sredini mosta, zidanog od tesanog krečnjaka i sige, nalazilo se visoko postolje sa mermernim tarihom – natpisom sa datumom gradnje, a kakvi se postavljaju iznad vrata džamija, tekija, nad česmama ili na mostovima. Stihove na tarihu spevao je Užičanin DŽari Čelebija, kojeg je Evlija Čelebija upoznao na svom proputovanju, i o njemu zapisao da je „svojim biser-stihovima zaista pokazao veliku pesničku sposobnost“. Evlija pominje i DŽarijev divan (zbirku pesama) i brojne nezire (pesničke paralele), no, danas su poznati jedino DŽarijevi stihovi isklesani na užičkom mostu.

Evlija Čelebija je preveo DŽarijeve stihove sa mosta, koji glase:

„Mehmed beg se približio milosti Tvorca,
Svet se ispuni njegovim krasnim imenom.
Videvši ga u upotrebi izreče mu datum molitvenik:
‘divnu li ćupriju sagradismo – blagoslovi je bože’
1037. godine”
(napomena: godina je navedena po hidžri)

Stihovi su isklesani u osam kartuša, arapskim kaligrafskim pismom na osmanskom turskom jeziku. Kaligrafi, veoma cenjeni u islamskom svetu, izrađivali su nacrte za natpise, u kojima grafemi čine jedinstvenu celinu sa geometrijskim, floralnim i stilizovanim simboličkim ornamentima.

Tarih je, zajedno sa drugim delovima mosta, završio u koritu reke 16. decembra 1944. godine, a ista je bila sudbina i ostalih mostova na Đetinji u Užicu. Naime, nemački vojnici su, nakon što su se njihove snage na putu za Bosnu povukle kroz Užice, minirali i porušili ili značajno oštetili sve mostove.

Pre nekoliko godina pojavila se ideja o obnovi Kasapčića mosta. Ceneći pobude ljudi vođenih ovom zamišlju, smatram da bi ipak o tome trebalo vrlo pažljivo razmišljati, jer su se projekti totalne rekonstrukcije u svetskoj praksi pokazali diskutabilnim. Svaka građevina nastala je u određenom vremenu i prostoru, i upitno je postavljati je u drugačiji kontekst.

Tarih sa mosta je, iz razoga koji se ne mogu niti razumeti niti opravdati, decenijama u depou užičkog muzeja. Namera uprave i zaposlenih u Muzeju je da tarih, kao jedan od najvrednijih eksponata iz vremena turske uprave u Užicu, izloži u novoj stalnoj postavci, čija bi priprema uskoro trebalo da započne.
I, na kraju, svakako odati priznanje Predragu Kovačeviću koji je oživeo sećanje na stari kameni most.

Katarina Dogandžić-Mićunović,
istoričarka umetnosti,
viša kustoskinja Narodnog muzeja Užice

Ostavite odgovor